Hayat se nije rodio iz projekta.
Rodio se iz potrebe.

​

U gradu koji je ostajao bez struje, vode i daha, rodila se ideja da se ljudima vrati ono što im niko nije mogao oduzeti – glas. Ne moj glas. Naš glas. Glas Sarajeva koje još postoji i kad mu kažu da je gotovo.

​

Morića Han bio je više od zgrade. Bio je zaklon. Mjesto gdje su se sastajale generacije, a sada i sudbine. Tu smo okupljali omladinu, mlade ljude koji nisu znali hoće li dočekati jutro, ali su znali da ne žele dočekati tišinu.

Neko je donio stari mikser. Neko mikrofon s napuklim kablom. Neko samo volju. Sve je bilo improvizacija, osim namjere.

​

Nazvah ga Hayat, život jer nisam htio ime koje priziva smrt. U ratu se imena biraju kao dove.

​

Prvi put kada smo krenuli s emitovanjem, bio je mrak. Ne metaforički – pravi mrak. Bez struje, bez garancije da će signal uopće izaći iz zgrade. Samir je sjedio za pultom, isti onaj tehničar koji nikad ne pali cigaretu. Ovaj put ju je zapalio.

​

„Ako dođu?“ pitao je.

Slegnuo sam ramenima.
„Ako dođu, bar će znati da smo govorili.“

Crvena lampica se upalila.

​

U tom trenutku Glas je postao nešto više od zvuka. Postao je lik. Nevidljiv, ali prisutan u svakom podrumu, bolnici, haustoru. Glas koji ne viče, ali se čuje. Glas koji ne prijeti, ali ohrabruje.

​

Govorio sam smireno, namjerno. U ratu, panika se prenosi brže od istine. Govorio sam o gradu, o ljudima, o onome što se dešava, ali i o onome što se još drži. Između vijesti, puštao sam tišinu. I ona je govorila.